Iz arhive lista „Glas sa Drine“ izvlačimo dirljivu priču o djeda Bori, čovjeku čiji je čekić decenijama odjekivao Kozlukom. U vremenu kada su zanati bili temelj opstanka, on je bio simbol snage, preciznosti i ljubavi prema poslu koji „ulazi u krv“. Prenosimo vam tekst koji svjedoči o jednom prohujalom vremenu i majstoru koji nije znao za umor.
Tekst iz arhive:
Ima jedan kovač u Kozluku. Zna ga i mlado i staro. To je Borislav Milićević, najstariji zanatlija u zvorničkoj opštini.
— Kovačkim zanatom sam se počeo baviti od daleke 1927. godine — sa sjetom se sjeća djeda Boro. Prvi učitelj mi je bio otac Petar, koji je tad imao radnju u Vitiničkom Kiseljaku. On me je uveo u čari ovog zanata. On je „krivac“ što sam ja postao kovač. Sa velikom pažnjom upijao sam svaki njegov pokret ruku, svaku riječ. A batine su slijedile kao „nagrada“ kad se pogriješi. Sve što sam od očevog znanja „ukrao“, kasnije sam usavršavao. Učio sam, pored kovačkog zanata, i bravarski, pa limarski, jedno vrijeme sam bio i krojač odijela. U stvari, radio sve poslove koji su mi bili nadohvat ruku — tako o svojoj prošlosti priča krepki 75-godišnji starac.
Svakog jutra, čim se razdani, djeda Boro je u svojoj kovačnici, koja se nalazi preko puta Osnovne škole „Petar Kočić“. Potpaljuje vatru i hvata se čekića i gvožđa. Po čitav je dan u svojoj „drugoj kući“, kako on kaže za kovačnicu. Tako je decenijama. Radi sve: kovačke, limarske, bravarske i druge poslove. Za njega nema umora.
Radnju u Kozluku je otvorio odmah poslije rata, 1948. godine. Tada je u Kozluku bilo mnogo kovača. Neki su poumirali, a neki su stavili „mandal“ na vrata radnji. Jedino je ostao Borislav. U njegovoj radnji nema šta nema. Tu su šine, gvožđa, cijevi, držalice, dijelovi za zaprežna kola, plugovi, peć „bubnjara“ i još mnogo štošta.
I dok brižljivo posmatramo svaki njegov potez, u ruci mu je čekić, „poigrava“ se sa gvožđem. Kad ustreba — djeda Boro raspali mjehove, biju iskre, igra čekić u starčevim rukama. Lako i brzo radi. Na nogama je čvrst.
Vrijeme prolazi i moramo da se rastanemo sa Milićevićem. Priznajemo da nam je druženje sa ovim pregaocem bilo zaista prijatno i da nam je priuštilo veliko zadovoljstvo, ali ipak, teška srca napuštamo njegovu radnju. Jer, djeda Boro „ide s nogu“, a zamjene mu nema. A ni interesovanja među mladima da nastave posao — kovač. Do posljednjeg atoma snage on se neće odvajati od svoje „druge kuće“. A jednog dana? Staviće katanac na vrata radnje u kojoj je proveo čitav svoj život. Vjerujemo da neće još dugo?!
Autor: Mišo LAZAREVIĆ Izvor: Glas sa Drine (1984. godina)