U vremenu kada se brak sve češće doživljava kao prolazni dogovor, a ne kao sveta zajednica, Crkva je pozvana da jasno i odgovorno progovori. Kriza braka nije samo društveni ili statistički problem, već duboko duhovno pitanje koje se tiče samog smisla zajedničkog života. Ovaj tekst donosi pastirsko promišljanje o svetinji braka u dobu razvoda, podsjećajući na njegov istinski, bogomdani smisao.
Kriza svetinje braka u vremenu razvoda
Živjeći u vremenu kada je sve više zahtjeva za razvod braka, gdje se lakše rastavlja nego što se prašta, kada se brže odustaje nego što se trpi, dužnost nas pastira Crkve Hristove je da uvijek opominjemo povjerenu nam pastvu da je brak jedna od sedam Svetih Tajni. Ovo vrijeme nas poziva na pokajanje i obnovu porodične svijesti. Brak nije ljudska tvorevina već ustanova Božija, nije samo zajednica života već zajednica spasenja. To je najprisnija i najsvetija veza na zemlji. Gospod Isus Hristos je prvo svoje čudo na zemlji učinio na svadbi u Kani Galilejskoj i svojim čudom i uopšte svojim prisustvom na svadbi u Kani on je blagoslovio bračnu zajednicu. Danas, kada se Sveta Tajna Braka sve češće posmatra kao prolazni ugovor, a ne kao sveta zajednica, kada smo suočeni sa bolnom činjenicom da se sve više brakova razrješava nego što se sklapa, potrebno je ponovo podsjetiti sve da brak nije neki prolazni životni aranžman već put oboženja. Nije on samo saglasnost muža i žene, na zajedničko življenje, nego blagoslov Božiji koji se slobodnom voljom pečati pred Oltarom blagodaću Duha Svetoga, sjedinjujući se u neraskidivu zajednicu ljubavi, vjernosti i žrtve, pred licem Hristovim. Nažalost, savremena statistika potvrđuje nam da smo izgubili osjećaj da je bračna vjernost i žrtva liturgijski čin, neprestano prinošenje sebe bračnom drugu.
Iako Crkva neprestano poučava vjernike o svetinji braka, ipak zbog snishođenja i činjenice da je građanski brak već razveden, dozvoljava razvod braka svojih članova. U Eparhiji zvorničko tuzlanskoj, posljednje tri godine podneseno je 560 zahtjeva za razvod crkvenog braka, što je u prosjeku 186 zahtjeva godišnje. Godine 2025. podneseno je 170 zahtjeva za razvod crkvenog braka i tačna statistika nam potvrđuje da je prosječno trajanja braka 8 godina i dva mjeseca. Poražavajuća činjenica je da je čak 120 od ukupno 170 razvedenih brakova do 10. godine trajanja bračne zajednice. Čak 77 brakova razvelo se do 5. godine zajedničkog života. Najkraća bračna zajedenica prošle godine trajala je samo 2 mjeseca. Na osnovu podatka da je ove godine, do sredine februara, već podneseno 28 zahtjeva za razvod crkvenog braka, možemo zaključiti da je kriza institucije braka ozbiljan pastirski izazov za Crkvu koja danas bitiše u savremenim okolnostima punim raznih zamki koje ostavljaju duboke duhovne posljedice.
Vrijeme kada se sve više brakova razvodi ne možemo okarakterisati samo demografskim problemom već alarmantnim pozivom da se svi zajedno uključimo u podizanje svijesti o braku kao svetom zavjetu pred Bogom. Republički zavod za statistiku iznosi podatak da je, posljednje obrađene 2024. godine, u Republici Srpskoj zaključeno 5096 brakova, što je manje za 375 brakova u odnosu na 2023. godinu. Procentualno gledajući 17,8 % brakova se razvede. U odnosu na prethodne godine, broj građanskih razvoda svake godine je veći za 0,9 %.
Svi ovi podaci, ali i saznanja da sve više mladih ljudi žive u vanbračnim zajednicama, govori nam da mi sveštenoslužitelji moramo razmotriti dodatne pastirske mjere, pouke i savjete mladim ljudima, da ih duhovno utemeljimo u crkvenim bračnim zajednicama, kako bi se preduprijedili raspadi porodica i učvrstila svetost braka. Jedan od tih načina je svakako podjećanje na svetost braka, na to da svetost braka nije poetska metafora pravoslavnog predanja već dogmatska i liturgijska stvarnost. Potrebno je neprestano podsjećanje sebe i drugih da je Sveta Tajna Braka ustanovljena još u raju kada je Gospod rekao: „Nije dobro da je čovjek sam, da mu načinim druga prema njemu“ (Prva knjiga Mojsijeva 2,18). Tako je Gospod stvorio ženu i doveo je Adamu davši im zapovijest da se rađaju, množe i napune zemlju. Ta prva zajednica muškarca i žene nije bila samo prirodna potreba nego obrazac ikone ljubavi. Sveta Tajna Braka je tajna u kojoj se prirodna ljubav muža i žene preobražava u put spasenja.
U Novom Zavjetu brak dobija svoje puno dostojanstvo kao obraz odnosa Hrista i Crkve. U poslanici Svetog apostola Pavla Efescima čitamo: „Muževi, volite svoje žene kao što Hristos zavole Crkvu i sebe predade za nju“ (Efes 5,25). Te riječi uče sve krštene članove Crkve Božije da, poslije sklapanja braka, prve i glavne obaveze muža su prema ženi, a žene prema mužu. Oni trebaju da žive jedno za drugo, da jedno za drugo daju život. Ranije su oboje bili nesavršeni, a brak je sjedinjavanje dvije nesavršene polovine u jedinstvenu i savršenu cjelinu. Dva života su povezana u tako uzak savez da više ne postoje dva života nego jedan. Sve gore navedeno potvrđuje da je bračna zajednica od Boga blagoslovena i da muž i žena do kraja svog života snose svetu odgovornost za sreću i najviše blago svoga supružnika. Ono što je Gospod sjedinio, čovjek da ne rastavlja (Mt. 19,6).
Međutim, ako brak ipak ne postaje srećan i ne čini živit bogatijim i potpunijim, krivica nije do same bračne veze, krivica je do ljudi koji su njome sjedinjeni. Krivicom onih koji su se uzeli, jednog ili oboje, život u braku može postati nesrećan. Mogućnost sreće u braku je vrlo velika, ali se ne smije zaboraviti ni na mogućnost njegovog kraha. Samo pravilan i mudar život u braku će pomoći da se postignu idealni bračni odnosi. Prva lekcija koju čovjek treba da nauči i da ispuni jeste strpljenje. Strpljenje gradi smirenje, a smirenje napredak u braku i zajedničko spasenje kroz zdravu bračnu zajednicu. Na početku porodičnog života otkrivaju se kako vrline karaktera i naravi tako i nedostaci i specifičnosti navika, ukusa i temperamenta za koje druga polovina nije ni podozrijevala da postoje. Ponekad se čini da je nemoguće navići se jedno na drugo, da će konflikti biti vječiti i beznadežni, ali strpljivost i ljubav savlađuju sve, i dva života se slivaju u jedan, plemenitiji, snažniji, potpuniji i bogatiji i taj život će se nastaviti u miru i spokojstvu. Ona jevanđelska misao i danas je ista, žena će se spasiti rađanjem djece ako ostane u veri i ljubavi i u svetinji sa čestitošću (1. Tim. 3,15).
Razvodom građanskog braka, stvoreni su uslovi i za razvod crkvenog braka. Većina razvedenih bračnih drugova traže razvod crkvenog braka iz želje za stupanjem u drugi crkveni brak. Nadležni sveštenik dužan je da, u ime svog parohijanina ili parohijanke, napiše i uputi Crkvenom sudu nadležne Eparhije tužbu za razvod braka, pošalje izjavu o saglasnosti za razvod crkvenog braka drugog bračnog druga, dostavi izvod iz crkvene matične knjige vjenčanih i kopiju građanskog suda pred kojim je brak razveden. Nadležni sveštenik ali i arhijerejski namjesnik, ako postoje uslovi za mirenje, prvo će pokušati da izmiri supružnike. Ako mirenje ne uspije, a ako su ispunjeni svi uslovi za razvod crkvenog braka, isti će biti razveden na sjednici Crkvenog suda nadležne Eparhije.
Na osnovu dostavljenih kopija građanski razvoda crkvenom sudu, djeca se nakon razvoda najčešće povjeravaju majci, dok je otac u većini slučajeva obavezan da plaća alimentaciju.Otac starateljstvo dobija u nekih 10-15 % slučajeva. Posljednjih godina pokazuje se blagi porast zajedničkog starateljstva ali majke i dalje dominiraju kao primarni staratelji. Čitajući te presude osjeti se odsustvo žrtve i iskrene duhovne i tjelesne ljubavi prema djeci te je često život te djece ispunjen ličnom patnjom i stradanjem. Božanstvena zamisao se sastoji u tome da brak donosi sreću, da on život muža i žene čini potpunijim kako niko od njih ne bi izgubio već da oboje pobjede kroz trnje životnih nedaća, a naročito da se raduju gledajući sreću svoje djece.
Veliku pažnju braku su posvetili veliki duhovnici Crkve i svetitelji. Mnogo je dubokih i korisnih pouka o braku a jedna od njih je i misao Svetog Jovana Zlatoustog koji kaže:„Neophodno je pozvati sveštenike da molitvama i blagoslovima utvrde supružnike u zajedničkom životu, da bi ljubav ženikova ojačala i da bi se cjelomudrenost nevjestina osnažila“. Starac Porfirije Kavsokalivit često je govorio o neprestanoj molitvi roditelja i ljubavi koju trebaju da pokažu kroz vaspitanje djece. Da je brak savršena Božanstvena institucija često je govorila i Sveta mučenica carica Aleksandra F. Romanova. Od nje nam je ostalo mnogo napisanih pouka i tragova njenog shvatanja braka i ljubavi među supružnicima. Starac Pajsije je rekao: „ Žene posjeduju obilje ljubavi ali đavo može da zatruje ljubav i da je pretvori u zavist. Žene su u stanju da mnogo vole same sebe, takva ljubav izaziva patnju i pretvara se u mučenje.
Vladika Nikodim Milaš kaže: „Razvađanjem braka ili upotrebljavajući izraz Jevanđelja, rastavljanjem muža i žene, koje biva uslijed moralne ili religiozne smrti, koja nastupi kod supruga, ne prestupa se zapovjest Jevanđelja, da čovjek ne rastavlja ono što je Bog sastavio, niti to biva uslijed čina Crkvom priznate zakonodavne vlasti, nego se ono javlja samo po sebi, jer je porušena bračna veza, jer je nestalo među supružnicima same osnove braka, jer se ne može više postići odnosna cilj bračne veze, jednom riječju, jer nema više braka“. Postoji samo jedan zakonit razlog za razvod, a po riječima Sv. Teofana Zatvornika, to je nevjerstvo supružnika. Sveti Kozma Etolski isto kaže da supružnici nemaju vlast da se rastavljaju i jedino ih smrt i blud mogu razdvojiti.
Skoro svi crkvenopravni pisci slažu se sa činjenicom da se brak završava samo smrću fizičkom ili duhovnom. Prema tome, razvod hrišćanskog braka predstavlja zapravo samo konstataciju duhovne smrti. A kako do te smrti dolazi mnogi se pitaju? Rečeno je da je preljuba osnovni uzrok za razvod braka koji Crkva priznaje i ujedno jedini koji postoji u Svetom Pismu Novog Zaveta: „Ko otpusti ženu svoju, osim za preljubu, i oženi se drugom, čini preljubu“ (Mt. 19,9). Sveti Oci vele da su muž i žena dužni da odu arhijereju da ih rastavi ako se dogodi da žena padne sa drugim muškarcem ili muž sa drugom ženom. Sljedeći uzrok predstavlja odstupanje jednog bračnog druga od hrišćanske vjere. Oba pomenuta uzroka mogu se podvesti pod ono što episkop Nikodim Milaš naziva prestankom braka usled duhovne smrti. Sve ostale uzroke Crkva je uvela nešto kasnije, pod uticajem građanskog zakonodavstva. Ali ni rađenje o glavi bračnom drugu kao uzrok za razvod braka u duhovnom pogledu nije ništa manje strašan od prethodnih.
Takođe, brak se može razvesti krivicom žene ako je ona hotimično, bez opravdanih i veoma restriktivno određenih zdravstvenih razloga (očuvanje njenog života), izvršila pobačaj, budući da kanoni pobačaj izjednačavaju sa ubistvom, ili pak ako hotimično i trajno sprečava svoje oplođenje, pošto je time osujećen cilj braka, a to je potpuna životna zajednica i rađanje i vaspitavanje djece. Sem toga, Crkva kao uzrok za razvod braka priznaje i zlobno napuštanje bračnog druga. Brak se može razvesti i usled moralne pokvarenosti jednog bračnog druga. To je, na primjer, slučaj kada neko namjerno i stalno zlostavlja svog bračnog druga, čineći mu zajednički život potpuno nepodnošljivim. Svi pomenuti uzroci podrazumjevaju postojanje krivice jednog bračnog druga.
Sveti Kozma preporučuje mužu da oprosti preljubu ako ju je žena uz krajnje smirenje i pokajanje odmah sama priznala; u suprotnom ne. Samo sveštenik ni u kom slučaju nema prava da svojoj ženi oprosti preljubu, a kada bi to i učinio, odgovarao bi za crkveni prestup i bio bi lišen sveštenstva. No, i pored ovako jasnog stava Crkve o braku i njegovom razvodu, krize hrišćanskih brakova danas predstavljaju realnost. Ovo prvenstveno stoga, što u brak često stupaju nezrele i nepripremljene ličnosti, samovoljne i nespremne na žrtvu. Kada prođe romantična faza zaljubljenosti i kada se supružnici suoče sa problemima svakodnevnog života, oni se „ohlade“ i život u zajednici postane im „dosadan“ i „suviše naporan“. Bračni drugovi se udaljavaju i zaboravljaju da su ikada osjećali ljubav jedno prema drugom. Jer brak se danas, dijelom i zahvaljujući laičkom zakonodavstvu, doživljava kao formalna zajednica koja traje dok za njom postoji interes emotivni, praktični, materijalni, a onda se jednostrano ili dogovorom može raskinuti.
Na kraju se sa pravom postavlja pitanje ako je suština braka u ljubavi između supružnika, šta biva kada se ta ljubav ugasi, bilo na jednoj, bilo na obje strane? Je li opravdano prisiljavati nekoga da živi u zajednici sa osobom koju ne voli, prema kojoj ništa ne osjeća? Ili čak sa osobom prema kojoj osjeća potpunu odbojnost? Nije li takav život mučenje? Ne stradaju li u tom slučaju, pored supružnika, i njihova djeca i njihovi bližnji?
Šta dakle da se radi kada dođe do neslaganja u braku? Sv. Teofan Zatvornik kaže da treba pretrpjeti, jer nama je data sveopšta zapovjest da nosimo teret jedni drugima, tim prije to je dužnost onih koji su toliko bliski kao supružnici. Nikad ne očekujte i ne tražite ljubav za ljubav, pohvalu za smirenje i zahvalnost za služenje savjetuje jedan svetogorski starac. Iskusni duhovnici obično kažu da se ljudi, koji žive u braku, spasavaju trpljenjem teškog karaktera svoga supružnika i popuštanjem jedan drugome. Jer upravo je trpljenje i podnošenje svega svojstveno istinskoj ljubavi, kako veli apostol Pavle. Osim trpljenja i popuštanja za bračnog druga se treba i moliti Bogu. Valaamski starac, shiiguman Jovan, preporučuje jednostavnu molitvu: „Spasi Gospode i pomiluj mog muža (ili moju ženu) (ime), sačuvaj ga (sačuvaj je) i urazumi“.
Naravno, ovim zahtjevima mogu da odgovore samo oni koji imaju jaku vjeru. Nameće se jedan zaključak da je odnos prema braku i njegovom razvodu pokazatelj čvrstine tvoje vjere. Zajednički život dvoje ljudi izuzetno rijetko može u dugom periodu da opstane kao filmska idila. Crkva na to podsjeća od prvoga dana zajedničkog života: mladenci na vjenčanju dobijaju vijence, što između ostalog označava da se od njih traži podvig, a zatim se u najsvečanijem dijelu obreda vjenčanja pjeva tropar: „Sveti mučenici, koji ste slavno stradali i vijence dobili“, jer hrišćanski brak podrazumjeva upravo smirenje, trpljenje i nošenje krsta. Gospod naš Isus Hristos kaže: „Koji ne uzme krst svoj i ne pođe za mnom, nije mene dostojan“ (Mt. 16,24).
Zato u vremenu kada se o braku obično govori sa epitetom krsta, a o razvodu kao o lakom i sretnom rješenju, trebamo se vratiti istini i propovijedati neprestano da brak nije teret nego blagoslov, nije okov već put zajedničkog spasenja. Kriza institucije braka nije nastala zato što je brak oslabio već što je oslabila spremnost mnogih na žrtvu, praštanje i vjernost. Poučavajmo da se u brak ne stupa sa strahom ili računicom nego sa vjerom i ljubavlju jer gdje ima iskrene ljubavi i poštovanja tu, uz Božiji blagoslov, iskušenja postaju stepenica rasta a ne razlog za odustajanje. Brak nije savršenstvo bez borbe već zajednički put ka savršenstvu. Ko u njega ulazi sa odgovornošću i molitvom, neće ostati bez snage. Zato je dužnost Crkve Božije da uvijek podsjeća i hrabri svoju svetosavsku djecu da se ne plaše zajedničkog života nego da grade na čvrstim temeljima vjere, strpljenja i ljubavi, bračnu zajednicu jer upravo takvi blagosloveni brakovi su svjetionici nade u vremenu bračne pometnje.
protojerej-stavrofor Miloš Zekanović