Jablanica tuguje. Nakon što su razorne bujice i klizišta nedavno zauvijek promijenili lice ovog kraja, stigla je vijest koja je zatvorila jedno od najemotivnijih poglavlja ove tragedije. Preminula je Hajrina Begović, žena čije je spašavanje iz vodenog pakla postalo simbol nade i nadljudske hrabrosti.
Trenutak kada se nebo spojilo sa zemljom
Svi se sjećamo onih strašnih slika iz Jablanice – mrak, huka vode i vapaji koji su se gubili u noći. U tim trenucima, kada su mnogi ostali paralisani pred silom prirode, pojavio se on – Bećir.
Nije čekao pomoć, nije gledao u nebo, gledao je samo kako da spasi komšije. Bećir je te noći rizikovao vlastiti život, probijajući se kroz mulj, kamenje i nabujalu vodu kako bi došao do Hajrine. Uspio je. Izvukao je iz zagrljaja smrti, pruživši joj ruku onda kada je sve drugo nestajalo. Taj čin herojstva obišao je regiju i podsjetio nas šta znači biti čovjek.
Bitka koju tijelo nije izdržalo
Iako je Bećir uspio u onome što se činilo nemogućim, traume koje su ostavile poplave – i fizičke i one duševne – bile su preteško breme. Vijest o Hajrinoj smrti donijela je sjetu u domove svih onih koji su navijali za njen oporavak.
Njena smrt nije samo odlazak jedne žene; to je podsjetnik na svu bol koju je Jablanica pretrpjela. Odlazi generacija koja je preživjela mnogo toga, ali srce ponekad jednostavno ne može izdržati teret tolike tuge i gubitka doma.
Bećirovo djelo ostaje vječno
Iako Hajrina više nije među nama, Bećirovo djelo ne gubi na značaju. On nam je pokazao da u najmračnijim noćima svijetle najbolji ljudi. Njegov podvig će ostati upisan u historiju Jablanice kao dokaz da komšija komšiji nije samo prvi do vrata, već brat i spasitelj.
Jablanica će pamtiti Hajrinu, njenu snagu i borbu. A Bećiru će ostati tiha utjeha – da je učinio sve što je ljudsko biće moglo učiniti.