Novinar Milan Jovanović iz Drinjače 2006. godine objavio je knjigu ”Priče”, gdje je opisao podizanje džamije u Starom gradu Kučlat ili Kušlat, kako ga većina i zove.
Priču prenosimo u potpunosti iz tri dijela:
Mnogo godina i vremena na vrhu grada Kučlata dominirala je stara džamija. Nikada, pouzdano, nije ustanovljeno vrijeme nastanka grada Kučlata niti ko ga je sagradio na samom uviru rijeke Jadar u Drinjaču. Samo se sada može nagađati ko ga je i zašto podigao, kažem nagađati ili pretpostavljati. Možda u vrijeme starih Rimljana koji su vjerovatno podigli ovo staro zdanje u cilju odbrane nedalekih rudnika olova i cinka u Kostijerevu i rudnika srebra u Aregentariji i ostalih rudokopa koji su se nalazili na obje obale Drine (starog naziva Arljave).
Stari turski putopisac, Elvija Čelebi zapisa neke podatke koji su kružile u to vrijeme u narodu (davne 1664. godine). Po tom zapisu starog rukopisca Kučlat je podigao za sada nepoznati srpski ban Radovan (Kučlat se prvi put pominje 1345, a Podkučlat 1369. godine). O džamiji nije ništa zapisao, ali postoji legenda, koja je čak i zapisana u rodoslovu porodice Petković ”Zuber” autora Miloša i Stanka Petkovića, čije sjedište je bilo na samom početku, idući sa sjevera u Konjević Polje. Ta legenda govori i kćeri bega, trgovca iz Sarajeva koja se zaljubi u jednog mladića, čobanina koji je čuvao ovce na brdu na lijevoj obali Jadra. Zaželi djevojka da se uda za nepoznatog čobanina. Međutim, pošto joj se ne ostvari želja, baci se sa litice i pogine. Otac je imao samo nju od čitavog potomstva, te u znak sjećanje na gradu, odakle se djevojka bacila u ambis, sagradi ovu bogomolju koja ni jednoj vojci, pljačkašima i rušiocima nije smetala, pa je niko ne sruši do ovog posljednjeg rata kada je, gađana raznim oružjem, pa je srušena.Kada dobro utvrđeni Zvornik, izdajom bosanskih bogumila pade pod tursku upravu, nagrnu turska ordija na grad Kučlat i njegovo podgrađe Podkučlat, smješten pri ušću Jadra u Drinjaču sa obje obale. Bio je to gospostveno podgrađe udešeno i izgrađeno za mirno življenje, ukrašeno voćnjacima i vinogradima, obraslo u cvijeće i ukrasno bilje. Taj pitomi krajolik ukrašen i uljepšan, naprosto je mamio razularenu tursku masu na paljčvine i rušenje kamenih zdanja koj esu za sobom ostavljale, dugogodišnje tragove divljaštva. I nije bilo lagano i bezopasno napadati na taj grad, jer je na njegovim liticama ostajalo mnogo ljudskih kostiju koje su se bjeljele po šumama i šumarcima okolnim. Napadi turske ordije bili su sve žešći i žešći, ali su branioci bili sve uporniji. Pozvaše pomoć i samg sultana krvoločnog Mehmeda Osvajača koji dovede mnogobrojne buljuke vojske krenu da osvoji Kučlat, iz koga su zajednički srpski i dubrovački vojnici pružali do tada za Turke neviđen nepoznat otpor. Fanatičan otpor pred kojima je turska oružana sila zastajala. Bilo je tu isprobano svako vojno lukavstvo, zasjede, iznenađenja, upadi, prepadi, ali su Turci, krojeći lukavstva i sami u njih upadali. Na kraju sultan Mehmed Veličanstveni zaposjede podgrađe, pa se turska ordija razbašti u okolini grada. Branioci, iscrpljeni čestim borbama, povedoše pregovore oko predaje grada, ali i tom prilikom iskoristiše posljednje lukavstvo pomoću kog umakoše z grada ne potpisavši nikaka dokumenta o predaji. U toku posljednjeg dana njihovgo boravka u tvrđavi otvoriše magaze sa žitom, pa kokoši navališe da kljucaju žito i proso po magazama i to naočigled osmatrača, koji tu pojavu prokomentarisaše da kaure ne možeš glađu i žeđu prisilit na predaju. U toku dana kovači su imali pune ruke posla, potkivajući konje potkovicama. I to naopako.
Zima je sa brda Kučlat sišla do obala Jadra i Drinjače, pa su se na snijegu jasno ocrtavali stari tragovi. U toku noći posada i nekoliko u tu tajnu upućenih građana, koji tajnim hodnicima napustiše grad, ne ostavljajući traga, ali su se na snijegu jasno ocrtavali tragovi dolaska nekih konjanika. To su Turci protumačili dolaskom pomoći i novih snaga u odbranu grada, te toga dana i ne pokušašae napad na utvrđenje, što dobro dođe bjeguncima da se što više udalje od Turaka koji tek sa danom zakašnjenja napraviše novi juriš na grad, čudeći se kako ne nailaze na otpor. I tako ostade legenda o borbama oko grada Kučat.
Nastaviće se…