U vrijeme kada se većina ljudi umotava u šalove i traži toplinu doma, jedan čovjek je godinama pronalazio slobodu u ludenim talasima Drine. Nikola Zarić nije bio samo obični kupač; on je bio čuvar tradicije i zaljubljenik u prirodu koji je svaku godinu započinjao onako kako se mnogi ne bi usudili ni u mislima – skokom u rijeku na temperaturama ispod nule.
Njegova priča, zabilježena u “Srpskom glasu” 1999. godine, svjedoči o vitalnosti, skromnosti i dubokom poštovanju prema rijeci koja mu je bila i teretana i ljekovito utočište.
Otvorio sezonu kupanja
Već nekoliko godina unazad, sezonu kupanja na Drini u Zvorniku, otvara Nikola Zarić, učitelj u penziji. Tako je bilo i ovog 12. januara kada je na minus tri stepena Celzijusa, po prvi put u ovoj godini, zaplivao na opšte čuđenje zimogrižljivih sugrađana. Nastavio je sa kupanjem i tokom februara i marta čim bi mu iole toplije vrijeme to dozvoljavalo. Na obali Drine smo i napravili ovaj razgovor sa njim mada je on sve vrijeme tvrdio kako za to nema pravog razloga. “Ne znam šta se čudite, pa nije ovo ništa”, kaže ovaj skromni, vitalni šezdesetogodišnjak pri upoznavanju. “Šta bi tek rekli za onog Valjevčana što prvo napravi rupu u ledu u Kolubari pa tek onda u nju uđe, ili za Ruse koji cijele godine se kupaju u svojim rijekama znatno hladnijim od naših. Ja nikada nisam ni volio pretjerano toplu vodu za kupanje, zato mi ova sasvim odgovara. Plivam dok mi ruke i noge ne utrnu, ukoče se od hladnoće.”
Ove godine zima je, kaže, hladnija od prethodne, ali mu to ipak nije smetalo da ranije krene sa svojim aktivnostima. Prošle godine prvi put je u rijeku ušao “tek” za Krstovdan, a daleke 1952. godine baš tu gdje najviše voli da se kupa, kod Topola, naučio je da pliva. Još uvijek tvrdi da nije vrstan plivač, ali se trudi da bude što bolji da bi što više uživao u čarima ovakve ljepotice. Ipak, u njoj se do sada četiri puta davio. Dva puta ga je spasio rođak Cvijan, a dva puta on sam. Borio se sa vodom, gušio, udarao iz sve snage i nogama i rukama i uspio da pobijedi plahovitu rijeku. Ljeti je na njoj prije nego što sunce izađe, prepliva je i najrađe društvo pravi ribarima u Malom Zvorniku.
–Znam da me mnogi smatraju čudakom, osobenjakom, ali ne osvrćem se ja puno na to. Ja se i dalje bavim ovim mojim hobijem, a jedan ovdašnji trgovac me, zato što uvijek počnem prvi sa kupanjem zove “Šampion”. Nekada dok su mi to prilike dozvoljavale puno sam putovao. Najviše sam volio planinske rijeke. Pored Drine – Unu. Nisu joj uzalud dali to ime – jedna, jedina… Lijepa je i Soča, Vrbas do Jajca, Morača, Zeta. Drina je pravi ukras Zvornika, neko ovdje dođe da se na miru prošeta – dosta ih peca, ja najviše volim da plivam.
U tome, očito je, Zarić uživa. Ponese i pokoju knjigu pa čita, sunča se. Već krajem marta ima boju kao neko krajem ljeta. Ne boji se prehlade, naprotiv, hladna Drina čeliči mu zdravlje, a tanka penzija ne dozvoljava da se udeblja, opusti. Pored Drine zaboravi sve probleme i stoga poručuje svojim sugrađanima da je čuvaju, vole, ne dozvole da je unište nebrigom i otpadom. “Ovo je prava blagodat i u njoj treba uživati cijele godine”, reče Zarić i ode da se kupa jer vrijeme je već odavno za to idealno.
(Mirjana Mićić)