Prelistavajući staru arhivu, naišli smo na priču o Jovanki Čičarević, učiteljici koja je daleke 1956. godine iz ravnice Vojvodine došla u brda iznad Zvornika i tu ostavila srce.
Put od Futoga do Majevice
Priča o učiteljici Joji počinje davne 1956. godine, kada je iz Futoga kod Novog Sada stigla u zvornički kraj. Svoj prosvjetni put započela je u selu Međeđa na obroncima Majevice, udaljenom tridesetak kilometara od grada. U to vrijeme, biti prosvjetni radnik značilo je biti istinski misionar. Nastava se održavala u oronuloj zgradi, spavalo se u potkrovlju škole, a do Zvornika se išlo pješice ili, u najboljem slučaju, zaprežnim vozilom.
„Bile smo mlade i nije nam bilo teško. Voljele smo svoj poziv pa su se i teškoće lakše podnosile“, sjetila se tada učiteljica Joja u razgovoru za novine.
Od prvih slova do kolega u zbornici
Ono što ovu priču čini posebnom jest činjenica da su Jojini prvi učenici kasnije postajali njezine kolege. Članak bilježi dirljiv podatak da je jedan od njezinih prvaka iz Međeđe kasnije radio kao učitelj u Sapni, ali je svoju bivšu učiteljicu i dalje oslovljavao s poštovanjem: „Moja učiteljica“.
Nakon Međeđe, put ju je vodio kroz Petkovce do osnovne škole „Mitar Trifunović Učo“ u Diviču, gdje je postala omiljena figura ne samo među djecom, već i među kolegama koji su cijenili njezinu neposrednost, iskrenost i toplinu.
Filozofija ljubavi prema prvačićima
Za učiteljicu Joju, najsretniji trenuci bili su oni rujanski, kada u školu stižu preplašeni prvačići. Njezin recept za rad bio je jednostavan, a opet tako rijedak:
„Sa njima pričam kao da sam im stariji drug. Brzo se sprijateljim i onda je lakše raditi sa njima.“
Autor originalnog teksta, Tihomir Nestorović, zabilježio je da Joja o djeci i školi priča s tolikom pažnjom da se sugovorniku čini kako ona bez mirisa učionice, krede i mastila ne bi mogla živjeti.
Gdje su danas te generacije?
Fotografija uz ovaj tekst prikazuje Joju s jednom od njezinih najdražih generacija, koju je izvela od prvog do četvrtog razreda. Ta djeca s fotografije danas su odrasli ljudi, vjerojatno i sami djedovi i bake.
Ovaj požutjeli isječak nije samo podsjetnik na jednu uspješnu karijeru, već i spomenik vremenu kada je figura učitelja bila temelj društva.