Listajući staru arhivu, naišli smo na jedan novinarski članak iz ”Srpski glas” iz septembra 1996. godine autora Tihomira Nestorovića, u rubrici ”Zadužili su zvornički sport: Ljubiša Ikonić – Patara”.
Ljubiša Ikonić bio je u gradu poznat kao ”Ljubo Patara”, koji je ostavio neizbrisiv trag u zvorničkoj košarci, a bio je poznat i po spektakulanim skokovima sa mosta, a iz rijeke Drine spasio je veliki broj kupača, koje je nosila plahovita rijeka Drina.
Tekst prenosimo u cijelosti:
KOŠARKA I HUMANOST U ISTOM ČOVJEKU
Kada bi neko iscedio Ljubu Pataru iz njega bi ispadale same samcijate košarkaške lopte. U njegovoj krvi reče ”postoji samo košarka” mada se okušao, sa bratom Božom, u nekoliko sportova.
-Fudbal je u Zvorniku oduvjek bio sport broj jedan i ja sam, kao i svi zvornički dječaci, otišao na fudbalsko igralište. Odredili su me da budem golman i to sam radio dvije godine, od 1966. do 1968. godine kada Drinin dres sa brojem jedan oblači Duško Alempić. Onda sam počeo trenirati rukomet, pa konačno košarku kod Ekonomske škole, na ploči između hotela ”Drina” i sadašnje osnovne škole. Od tada i u narednih deset godina nosio sma plavi dres sa brojem sedam, igrao sam ”pakera” u ekipi – pričao Ljubo.
Na betonskoj ploči
Šezdesetih godina košarka je tek dobijala podsticaje i počinjala da stiče aktere i poklonike. Kao atraktivan, dinamičan i kolektivni sport, sa dosta obrta i lepršavosti, plenio je mlade, ali igralo se na betonskim pločama. Sportske hale u to vrijeme nisu imali ni veći gradovi, nego što je bio Zvornik. Uostalo na betonskim pločala igrale su tada sve ekipe, čak i beogradska Crvena zvezda na ”Kalemegdanu”.
Svaki sportista krzo cijeli život pamti svoj prvi debi, pa tako i Ljubo Patara.
-Igrali smo sa tuzlanskom Slobodom u Zvorniku u tadašnjoj Drugoj republičkoj ligi. Dao sam tada svoje prve koševe, čak dvanaest, što je za mene bio ogroman broj. Kasnije sam, kao od šale, postizao trideset i više koševa, sli tih dvanaest poena pamtim kao nešto veličanstveno. Isto pamtim i najdraži koš. Bilo je to u Mostaru u susretu sa Lokomotivom. Moj posljednji šut na utakmici i postižem poene i sa pola koša dobijamo susret. Tih godina sam bio najbolji strijelac u ligi i 1971. godine dobijam pehar na svečanostiu Zenici. Na tradicionalnim sportkim manifestacijama ”Plavo veče” u Zvorniku uvijek sam bio među najuspješnijm sportistima našeg grada i opštine.
Po običaju veći klubovi počinju ”lov” na talente. Ljubo Patar postaje meta većih klubova. Pljušte ponude, čak odlazi i na probu u Željezničar. No, onaj ”crv” koji nagriza Podrinjce i vuče u zavičaj i Ljubišu Ikonića ”pobjeđuje” i on ostaje u Drini.
Igralište na Šćemliji
Ikonići se mogu ubrojati u sportske porodice. Ljubo i Božo su prvi počeli sa sportom, a sada su nastavili Ljubini sinovi Slaviša (sada vojnik i igrao u Beočinu) i šesnaestogodišnji Goran igraju košarku. Veliki su talenti i Ljubo bivši igrač, a kasnije u kozlučkom Mineralu sada ushićeno prati igru svojih sinova.
–Kod vikendice na Šćemliji izgradio sam igralište, dvadeset metara sa dvadeset metara. Postavio sam i staklenu košarkašku tablu koju mi je poklonio poznati zvornički pedagog Vojo Božić. Tu su mi sinovi načinili prve košarkaške korake, a sada svakodnevno na tom igralištu okupljam mališane i učim ih ovom sportu. Zdravstveno stanje mi ne dozvoljava u ovom trenutku da se aktivnije uključim u pogon Drine, ali ću i tu pomoći. Košarka je dio mene, moga života, a, eto, vidim i mojih naslednika – kaže Ljubo.
Skokovi sa mosta
Skokovi sa Starog mosta oduvjek su bili nešto što plijeni pažnju i traži odvažnost. Skakati ne može svako, to čine odvažni i srčani momci. Ljubo Patara, što da se pokaže hrabrim, što iz mladalačke obesti, kao dječak je počeo skakati s mosta. To, ponekad, ali ređe, čini i sada.
-I letos sam skakao. Povuče želja, doduše u godinama sam, malo ima problema i sa zdravljem, ali dođe nešto što te prosto tjera da skočić u Drinu. Okupi se onih koji gledaju te vratolomije i to je skakaču i jedina nagrada – kaže nam ovaj neobično sportski nastrojen sagovornik.
I druga ”Patarina” strana: iz Drine je do sada spasao sedmoro djece, samo ljetos četvoro – dvije djevojčice i dva dječaka. Djeca, izbjeglice, nepoznajući opaku i nepredvidinu Drinu bila su povučena maticom. Ljubo, pošto je ili pored rijele ili pod košem, bio na obali i sedam mladih života je spasao od sigurne smrti, sedam ljudskih bića je ostalo da se raduje. Spasiocu je to najveća nagrada. To je ona druga crta Ljubiše Ikonića poznatijeg kao Ljubo Patara, velikog zaljubljenika u košarku i sport uopšte.
Ljubiša Ikonić ”Patara” preminuo je u novembru 2024. godine, u svojoj 73 godini.